Prema riječima stručnjaka, poljoprivredna proizvodnja ima budućnost, i od nje se može pristojno živjeti, ali ne u sadašnjoj strukturi. Za napredak je svakako nužna suradnja poljoprivrednika, inovacije, modernizacija mehanizacije i povećanje posjeda, i neće EU fondovi ovom sektoru sami u sebi donijeti spas.

Dr. Đorđ Raško ekonomista, vlasnik poljoprivrednog imanja

“Za proizvođače je 2023. bila nevjerojatno tragična godina, ne samo kod nas, nego i u zemljama u kojima se održavaju prosvjedi, a i u onima u kojima su poljoprivrednici zasad ostali tihi. Farme i poljoprivredna gospodarstva zatvaraju kapije jedna za drugim, pad prihoda je oko 30% u prosjeku u Državama EU – a . To nije bio slučaj već desetljećima kod nas . U međuvremenu su mađarski poljoprivrednici gotovo potpuno odustali od stočarstva, a bojaznost od udruženja je takakv „ kao vrag od dima timjana“, kaže poljoprivredni ekonomist Dors Rasko.

Prošla se godina pokazala tragičnom u cijeloj Europi

Prema podacima Zavoda za statistiku, 2023. godine u zemlji je bilo jedva 200.000 poljoprivrednih gospodarstava, u  prošlih 10 godina prestalo je postojati 100.000 poljoprivrednih gospodarstava, u jednoj godini svako peto prestalo proizvoditi. Što mislite koji bi mogao biti razlog?

Nažalost, ovaj “trend” nije pojava samo na domaćem tržištu, nego i u zemaljama EU – a, farme i poljoprivredna gospodarstva se zatvaraju u velikom broju. Prošla godina je bila nevjerojatno tragična godina za proizvođače, profitabilnost je nestala, ne samo kod nas, nego i u Njemačkoj, Francuskoj, a vjerojatno i u zemljama gdje su proizvođači zasad u miru. Pad prihoda u prosjeku u EU iznosi oko 30 posto. Poljoprivredom se bavim trideset godina, ali od početka nije bilo primjera da se ovako nešto dogodilo.

Što bi mogao biti razlog svemu tome? Mnogi ljudi spominju situaciju u Ukrajini, drugi krive vrijemenske uslove.

U 2022. godini, kao dio ratnih špekulacija, cijene poljoprivrednih inputa porasle su na nevjerojatan način, cijena gnojiva se više nego učetverostručil, cijena sjemena za sjetvu udvostručila, a također su porasle i cijene kemikalija, drugih dodatnih premiksa i hranjiva 60-80 posto. To je bilo popraćeno povećanjem cijena goriva, struje i plina. Drugim riječima, došlo je do velikog povećanja na strani inputa, što je uzrokovalo rast troškova po hektaru i u biljnoj proizvodnji u prosjeku za 60-70 posto. To nije bio problem dok su cijene žitarica bile visoke na svjetskom tržištu i kod nas. Međutim, u ljeto 2022. globalni rast cijena roba je zaustavljen, a zatim prešao u trend pada, koji traje i dan danas. Međutim, razina cijena ulaznih materijala naglo je porasla i tako je i ostala, pa su proizvođači pretrpjeli velike gubitke u odnosu prihoda i izdataka: visoki troškovi ulaznih materijala i energije, niske otkupne cijene robe. Pad cijena žitarica iznosio je 40-60%, a kod  kukuruza više od 60%, no slična je situacija i kod suncokreta i uljane repice. Ono što mađarski proizvođači proizvode kao ratarske kulture – a to obuhvata otprilike 85% svih obradivih površina – do danas je pad cijene za svaku od tih kultura najmanje 50%. Iako su u 2023. bili visoki prosjeci uroda i kod žitarica i kod uljarica, trošak proizvodnje zbog visokih cijena inputa teško se moglo smanjiti, dok su prodajne cijene pale i prepolovile u odnosu na godinu ranije.

Jedino je je svinjogojstvo bila rentabilna

Može li se oporavak očekivati ​​2024. godine?

Cijena sirovina – primjerice gnojiva – počinje padati, jer drugačije se ne može prodati na tržištu. No, vidi se da u 2024. godini cijene poljoprivrednih sirovina na svjetskim tržištima neće rasti. Možemo biti sretni i ako se zaustavi pad cijena koji je prisutna zadnjih godinu i pol. Možemo vjerovati da će možda sredinom ili krajem ljeta ponovno krenuti lagani rast otkupnih cijena žitarica.

Koji je sektor najviše stradao na osnovu navedenih poteškoća?

Kod mesnih  proizvoda, troškovi stočne hrane su porasli do nevjerojatne mjere. U uzgoju peradi ili svinja troškovi hrane iznose oko 65-70%. Profitabilnost ovih proizvoda također je ozbiljno ugrožena povećanjem cijena poljoprivrednih sirovina. To je najviše pogodilo sektore mlijeka i peradi. Budući da je Ukrajina postala glavni dobavljač Europske unije, to je snizilo cijenu pilećih prsa na europskim tržištima. Jedino je  svinjsko mjeso bio otporan na pad cijene, jer za svinjetinom postoji potražnja i u Mađarskoj i u Europi zbog smanjenja obima proizvodnje. U posljednje vrijeme cijena svinja za klanje i svinjskog mesa je jedini proizvod čija je potrošačka cijena također porasla. Godine 2023. samo je jedini sektor u Njemačkoj koji je imao pozitvini bilans u prihodu, bio je svinjogojstvo, svi ostali sektori stočarstva i sva biljna proizvodnja završili su sa gubicima. Ali ne samo tamo, nego u gotovo cijeloj Europi. Zbog toga se bune proizvođači od Francuske, preko Belgije do Rumunjske, jer je jako teško izdržati  toliki pad prihoda. Osim toga, u velikom broju slučajeva radi se o obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, i nije bitan samo rezultat bavljenja u poljoprivredi, već i opstanak i egzistencija obitelji općenito.

U međuvremenu, potrošači često uočavaju da hrana poskupljuje.

Da, ali ovaj proces u isto vrijeme ne povećava prihode poljoprivrednika. Dat ću vam primjer. Prema proračunu talijanskih farmera, od 100 kg pšenice može se proizvjesti 109 kg kruha. Cijena 100 kg pšenice, kada je još bila dobra cijena pšenice, bila je samo 15% potrošačke cijene kruha, odnosno toliko je poljoprivrednik dobio 2022. godine, a onda je 2023. dobio samo 7-8 % zbog brutalnog pada cijena pšenice . Onda možete pitati gdje se ostatak izgubilo. Očito maloprodaja, ambalaža, PDV, vanredni porezi i naknade za zaštitu okoliša itd. oduzmu ga. To je slučaj i u Mađarskoj, Njemačkoj i u mnogim drugim državama. Krajem prošlog stoljeća poljoprivrednici su još u prosjeku dobivali 40% vrijednosti finalnog proizvoda, danas mogu biti sretni ako dobiju 15-20%. Drugim riječima, dok se udio proizvođača smanjuje, dodatni troškovi potrošača rastu. Ovo je svjetski trend koji bi trebalo preispitati, no ne slažu se svi sa time.

Poljoprivrednici mogu biti sretni ako njihov udio bude 15-20% u cijeni finalnog proizvoda. Drugim riječima, dok se njihov udio smanjuje, dodatni troškovi koje snose potrošači rastu.

Jeftina hrana zagađuje našu okolinu

Njemački ministar poljoprivrede Özdemír, koji je jedan od čelnika Zelene stranke, kaže da hranu treba cijeniti, hrana treba biti skupa, ljudi trebaju cijeniti to što pojedu. Jeftina hrana štetna je na okoliš koju EU mora prestati zagađivati.

Naravno, otpadom doista nanosimo štetu okolišu, ali to je vrlo složeno pitanje, s velikim razlikama u mišljenju od regije do regije. U Njemačkoj sada, čak i u razdoblju nakon inflacije, može se reći da je udio prosječnog njemačkog kućanstva izdaci na troškove  hrane nizak: međutim porastao je sa 10 na 11 posto, u Irskoj je 7%, u Engleskoj je 8%. Kod nas je u proteklih dvije godine sa 19 posto porastao na 25-27 posto. U zemljama u razvoju, sa druge strane, već je u ovom trenutku oko 45-50%, a tamošnjim obiteljima jedva da ostaje nešto za odjeću i putovanja. Drugim riječima, cilj “poskupljenja hrane” prihvatljiv je samo u razvijenim zapadnim državama, točnije, tamo ne izaziva socijalnu napetost. Rast svjetskih cijena hrane potpuno drugačije utječe na građane razvijenih zemalja nego na građane zemalja u razvoju i siromašnih zemalja. U slučaju da se u siromašnim zemaljama ovo povećanje cijena bude neizdrživa, kao posljedica može nastati ekonomska kriza.

Kad smo već kod razlika: u kojoj mjeri navedeni tendencija ovisi o veličini gospodarstva koji sam poljoprivrednik posluje? Kod nas još uvijek prevladavaju farme manje od pet hektara, na Zapadu sve više nestaju, a sve veće površine skoncentrišu se u sve manje ruke. Zašto je to potrebno? Kolika površina se može isplativo obrađivati?

U Mađarskoj, na jedinstveni način, postoje paralelno mikro farme i ogromne farme. To nije tipično za europsku poljoprivredu, nema tako ekstremnih razlika u veličini farmi unutar EU kao kod nas. Ovdje ima posjeda od 20.000 hektara i mnogo otprilike desetak tisuća koji su manji od pet hektara ili čak manji od jednog hektara. Jasno je da se od tako malog zemljišta  ne može se živjeti, osim ako netko ne proizvodi  u intenzivnom stakleniku. Iako ne toliko kao kod nas, problem je i na europskoj prostorima ovako mali posjedi. Problem je jednostavno u tome što su veličine farmi u europskoj poljoprivredi male. Mali poljoprivrednik u zapadnoj Europi ne živi loše zato što ne razume se u poljoprivredi ili zato što nije učinkovit, već zato što je veličina njegova posjeda toliko mala da mu ne dopušta ostvarivanje potrebnih prihoda. Ovo je strukturni problem. U Sjedinjenim Državama, budući da je veličina imanja dosegla odgovarajuću veličinu (prosjek je sada blizu 400 hektara za tamošnja imanja koja proizvode robu), nema problema. U Europi je trenutno prosjek oko 25 hektara.

Poljoprivreda Sjedinjenih Država nije ništa učinkovitija od njemačke ili francuske, veličina je jednostavno dovoljna da može generirati dovoljan prihod, što se smatra dobrim prosječnim godišnjim prihodom čak i u američkim kategorijama prihod. To je sada oko 75-80 tisuća dolara, u usporedbi s 25-30 tisuća eura u Europi. Drugim riječima, neto prihod američke obiteljske farme barem je tri puta veći od one u EU.

Mađarski farmeri gotovo su potpuno odustali od stočarstva Koja je veličina imanja od kojeg bi se moglo živjeti u Mađarskoj?

Ako se proizvođač bavi samo ratarskim kulturama, onda najmanje 100 ha. Razina prihoda imanja mogla bi se povećati hortikulturom i stočarstvom, ali su mađarski poljoprivrednici gotovo potpuno odustali od stočarstva. Životinje su samo na velikim farmama. Ali to je druga kategorija. Polako dolazimo do toga da svinjogojske farme s manje od tisuću krmača više nisu isplative, za perad je donja granica mnoga stada od desetak tisuća komada, a i mliječne farme trebaju barem 600-1000 krava da bi mogle nastaviti profitabilna proizvodnja

Kako bi se po Vašem mišljenju moglo pomoći ili poticati mađarske poljoprivrednike? Mogu li udruživanjem posjeda i natječaji koji podržavaju prijenos vlasništva na mlade pomoći farmama?

Da smo pametni kao Talijani, osnivali bismo zadruge. Ovo je velika pomoć. U Italiji 90% proizvodnje povrća radi preko kooperantskih mreža, ali tako rade  Finci, Nizozemci, Danci i Belgijanci. Imaju visoku razinu udjela u proizvodnji veću dodanu vrijednosti, koja je kod nas, primjerice, izrazito niska. Mađarski poljoprivrednici jednostavno se boje zadružnog oblika, uvijek se bude u njima ružna sjećanja i izbjegavaju ovu vrstu modela. Mađarski poljoprivrednici se boje zadrugarstva kao vrag od dima timjana.

Mladi se ne žele se baviti poljoprivredom

U tome bi mogla pomoći smjena generacija, jer mladi više nemaju takva sjećanja. Ipak, sve je manje ljudi koji se žele baviti poljoprivredom, jedna za drugim napuštaju OPG-ove, a kamoli da osnivaju nova.

Obiteljski primjer je odlučujući. Pametni, razumni potomci postaju inženjeri, liječnici itd. Mladi na selu vide da im očevi i majke rade od zore do sumraka, nemaju vremena ni za što, i ne žele više tako živjeti. Riječ je o kontraselekciji s kojom se zasad teško možemo nositi, ali ovaj problem nije samo pojava na domaći predjelima, nego je tipična i za cijelu Europu. U SAD-u su raspoloživi prihodi toliki da se mladi ljudi kojima se sviđa ovakav način života nakon fakulteta vraćaju se poljoprivredi, jer se od farme može dobro živjeti, jer veličina imanja to osigurava. Ali i u domaćoj ekonomiji se situacija polako mijenja, i ovdje je koncentracija nevjerojatna intenzivna. Kad sam ja bio državni tajnik bilo je 967.000 poljoprivrednih domaćinstava, sada ih je manje od 200.000. Ista je površina koncentrirana u manje ruku, a ta je koncentracija bitna. Danas je stanje u prehrambenoj  industriji i trgovini takvo da samo velikim tvrtkama imaju pozitivne prihode.

Mladi ljudi na selu vide kako im se očevi i majke gorčivo rade i ne žele tako živjeti. Ovo je kontraselekcija, i to nije samo domaći problem, nego problem i cijele Europe.

Ali što će biti sa manjim imanjima?

S jedne strane, ugrožena skupina izumire, a mladi su ili već odselili ili namjeravaju otići. Ali dijelom to ide pod ruku i s tehnološkim napretkom. Radnici u poljoprivredi r čine 0,9% svih zaposlenih ljudi u Sjedinjenim Državama. Više ne doseže jedan posto. Dok ne samo opskrbljuju vlastitu zemlju hranom, već je i izvoze u nevjerojatnim količinama. Drugim riječima, sve je automatizirano i robotizirano. Danas nam ne treba puno ljudi na poslu, a to polako pratimo i u našoj državi. Danas na farmi svinja od 1200 krmača radi manje od 10 ljudi. Prije 30 godina, farme ove veličine zahtijevalo je najmanje 30 osoba.

Potpora malim poljoprivrednim gospodarstvima je oblik socijalne pomoći. Na temelju ovoga prestaje pravo na postojanje malih poljoprivrednih gospodarstava. Može se onda postaviti pitanje da li treba uopće podupirati mala gospodarstva?

Mala poljoprivredna gospodarstva odavno su podržana iz socijalnih razloga. To je oblik socijalne pomoći, ne samo kod nas, nego i u EU. Mislim da je to socijalni problem, a ne ekonomski. Osim toga, treba preispitati sustav potpore EU, upravo zato što je koncentracija toliko porasla, jer je kontraproduktivan u sadašnjem obliku za mala imanja. Danas novac od subvencija sve više ide velikima, ali kada je izgrađena osnovna konstrukcija, bilo je još dosta malih imanja. Mislim da bi trebao postojati poseban izbor socijalne pomoći, koju bi trebalo osigurati da mali poljoprivrednik ostao na svom imanju i održava i uređuje nu, te da pazi na uslove zaštite okoliša. Zato bih plaćivali fiksnu naknadu. ali ne bih to vezivao ni za kakvu poljoprivrednu proizvodnju, nema potrebe za tim.

Većina malih farmi tiho se zatvara, ali one veće sada su započele demonstracije jedna za drugim diljem Europe. Što mislite kako bi im se moglo pomoći?

EU blagajna je iscrpljen, kao i domaća. Vidi se da tamo gdje su održavaju demonstracije nijedan ministar niti jedne zemlje ne nudi financijsko rješenje, jer ne može. Mole za strpljenje. Nažalost, nedostaje novaca, a posljedice te ozbiljne besparice već se osjećaju i kod nas: padaju cijene zemljišta, stale su cijene zemljišne rente. Vidi se da se dosta ljudi bori s problemima financiranja i pozitivnog bilansa, a dosta gazdinstva je u status  prodaje, a kupaca nema. Sve češće dobivam pozive da se prodaje velika farma, površine tisuću i više hektara. Mislim da ima još više malih farmi na prodaju, ali se u njih ne isplati ulagati, jer su neodržive jedinice. Naravno, susjedu poljoprivrednika  uvijek dobro dođe 5-10 ha da poveća svoje imanje.

Da li biste ulagali u velike tvrtke? Da to još uvijek isplatljivo?

Proizvođaču koji poznaje poljoprivredu, a ponuđena farma nije daleko od vlastitog centra, ipak se isplati. Koncentracija vlasništva i u ovim teškim vremenima ide velikom brzinom.

IZVOR: AGRAR UNIO

HETECH

További hírek

×