Ukradeni laptop lako je osigurati. Poplavljenu seosku kuću ili izgorjeli vinograd – sve teže. Dok suše, poplave i šumski požari pogađaju Europu sve većom snagom, račune sve češće, umjesto osiguravatelja, tiho preuzimaju države.
Tri četvrtine gospodarske štete koju u Europskoj uniji uzrokuju klimatske katastrofe nije pokriveno osiguranjem. U nekim zemljama osiguravatelji pokrivaju manje od pet posto gubitaka. Razlika između onoga što prirodne katastrofe unište i onoga što police osiguranja isplate u Bruxellesu ima svoj naziv: jaz u zaštiti od klimatskih rizika. To više nije tek tehnička fusnota. Postaje jedno od ključnih fiskalnih pitanja desetljeća.
Brojke objašnjavaju zašto. Prema podacima Europskog nadzornog tijela za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje (EIOPA), svaka od protekle četiri godine nalazi se među pet najskupljih godina po klimatskim gubicima u Europi od 1980. godine. Prema istraživanju Eurobarometra iz 2025., samo 17 posto Europljana ima osiguranje imovine od šteta nastalih prirodnim katastrofama. Mnogi koji misle da su osigurani zapravo nisu. Osiguravatelji to nazivaju iluzijom osiguranja – situacijom u kojoj složeni uvjeti polica navode kućanstva da vjeruju kako su zaštićena, dok su ključni rizici zapravo isključeni sitnim slovima
Osiguravatelj posljednje instance
Kada privatno osiguranje zakaže, netko ipak mora platiti obnovu. Sve češće taj netko postaje država.
„Za vlade jaz u zaštiti često znači sve veći pritisak da preuzmu ulogu osiguravatelja posljednje instance.”
— Petra Hielkema, predsjednica EIOPA-e
Petra Hielkema, predsjednica EIOPA-e, upozorila je u travnju da jaz u zaštiti prelazi granice država, sektora i institucija. „Za vlade jaz u zaštiti često znači sve veći pritisak da preuzmu ulogu osiguravatelja posljednje instance. To znatno opterećuje javne financije, osobito kako katastrofe postaju sve češće i razornije. Kada su fiskalni kapaciteti rastegnuti do krajnjih granica, smanjuje se mogućnost ulaganja u dugoročnu prevenciju, čime nastaje začarani krug”, rekla je.
Takva uloga ima svoju cijenu. Svaki euro koji država potroši na obnovu nakon katastrofe euro je manje za pripremu na sljedeću. Ekonomisti bruxelleskog think tanka Bruegel taj rezultat opisuju kao začarani krug. Slaba pokrivenost osiguranjem prisiljava javne proračune da preuzmu troškove štete, a zatim ostaje manje novca za obranu od poplava, sustave ranog upozoravanja i infrastrukturu otpornu na sušu, koji su mogli ograničiti štetu.
Moglo bi vas zanimati
Vatrogasne ekipe diljem Europe pomažu Belgiji i Španjolskoj
Takav obrazac već ima poznate posljedice. Nedovoljna ulaganja u hidrotehničku infrastrukturu pogoršala su štete od poplava u španjolskoj regiji Valencia 2024. godine. U Njemačkoj je iste godine rascjepkana razmjena podataka između nadležnih tijela značila da sustavi ranog upozoravanja tijekom teških poplava nisu pravodobno doprli do stanovništva. Nijedan od tih propusta nije bio neizbježan. Oba su bila skupa.
Za kućanstva jedna poplava ili šumski požar mogu značiti godine financijskih poteškoća. Za mala poduzeća, koja su okosnica brojnih regionalnih gospodarstava, nedovoljno osiguranje može odlučiti hoće li se poduzeće nakon katastrofe ponovno otvoriti ili trajno zatvoriti. Njemačko udruženje osiguravatelja upozorilo je da bi premije osiguranja imovine u idućem desetljeću mogle biti dvostruko veće zbog sve brojnijih šteta povezanih s klimatskim promjenama. Time bi osiguranje moglo postati još manje dostupno upravo onima kojima je najpotrebnije.
Dva stupa, jedan jaz
EIOPA i Europska središnja banka (ECB) zajednički su predložile način za smanjenje tog jaza. Plan se temelji na dva stupa: javno-privatnom europskom sustavu reosiguranja kojim bi se rizici zajednički raspodijelili među državama članicama te europskom fondu za katastrofe radi koordinacije javnog upravljanja rizicima. Nijedan od tih mehanizama još ne postoji. Za oba bi bio potreban politički dogovor koji zasad nije postignut.
Istraživači Bruegela podržavaju osnivanje europskog fonda za prirodne katastrofe u kombinaciji sa zaštitnim mehanizmom temeljenim na zajmovima vrijednim od deset do šezdeset pet milijardi eura. Tvrde da bi to omogućilo Europskoj uniji raspodjelu klimatskog rizika diljem Unije, uz ograničavanje tereta koji pada na porezne obveznike. Također zagovaraju jasnije granice bezuvjetnih državnih naknada nakon katastrofa, uz uvjet da se sredstva za obnovu vežu uz načelo „obnoviti bolje nego prije”, kako se obnovom ne bi ponovno stvarale iste ranjivosti.
Što planira Bruxelles
Europska komisija ne kreće od nule. Dijalog o klimatskoj otpornosti, koji se provodio od 2022. do 2024. godine, već je rezultirao izvješćem o smanjenju jaza u zaštiti. Njegov nasljednik, novi Europski okvir za klimatsku otpornost i upravljanje rizicima, trenutačno prolazi procjenu učinka nakon što je prošle godine završeno javno savjetovanje. Komisija očekuje njegovo usvajanje u drugoj polovici 2026. godine.
Hoće li taj okvir otići toliko daleko koliko zagovaraju EIOPA, ECB i Bruegel, zasad ostaje otvoreno pitanje. Sudionici savjetovanja Komisije tražili su dugoročno financiranje prilagodbe klimatskim promjenama te ugradnju otpornosti već u samu koncepciju javne potrošnje i javne nabave – zahtjeve koji gotovo doslovno odražavaju prijedloge ekonomista. Ono što zasad nedostaje jest čvrsta obveza u vezi sa samim sustavom reosiguranja, koji EIOPA i ECB smatraju ključnim elementom za smanjenje jaza.
„Postoje klimatski rizici koje privatna tržišta sama ne mogu apsorbirati jer su preveliki, previše međusobno povezani ili previše složeni.”
Osiguravatelji sa svoje strane inzistiraju na tome da trebaju ostati prva linija obrane, a ne posljednja. No čak i njihov vlastiti regulator priznaje da privatna tržišta ne mogu sama preuzeti svaki rizik. „Postoje klimatski rizici koje privatna tržišta sama ne mogu apsorbirati jer su preveliki, previše međusobno povezani ili previše složeni”, rekla je Hielkema.
Prema njezinim riječima, zatvaranje tog jaza u konačnici će ovisiti o odlukama političkih čelnika u Bruxellesu i nacionalnim glavnim gradovima, a ne samo o osiguravateljima.
